Najmanje govori kad te se najviše tiče.

Ponekad se pitam kako ljudima ne dosadi zloba, kako im ne dosadi drugima željeti nesreću? Ali, što da im dosadi, šta bi onda radili, kako bi se mi "pošteni" borili protiv takvih neandertalaca, život bi nam bio pomalo monoton, sve bi bilo divno, i ne bi nailazili ni na kakve poteškoće. Dobro kaže Meša Selimović: "Čitav život ću upoznavati ljude, ali ih nikad neću dovoljno upoznati.", moram da priznam, ne da se slažem s navedenim citatom, već, koliko god se ja trudila ugoditi drugima, oni me svaki dan, sve više i više razočaraju. Toliko me zlobnih ljudi okružuje, da ni sama ne znam kako sam ih uspjela pronaći u masi, kud baš na mene da nalete? Ne preostaje mi ništa drugo nego mijenjati okruženje, ne mislim ja pri tome na prave prijatelje, imam samo jednu prijateljicu koju tako mogu nazvati, a ova čudna skupina oko mene je društvo s kojim studiram. Podhitno mijenjam društvo, ne što se ne mogu nositi s njima, već, što bi ti oni prije odnemogli nego pomogli, a meni hvala Bogu njihova pomoć ne treba i nikad mi neće ni trebati. Najbolje je meni sama, pa nisam jadna kao oni, pa da nemam s kim popiti kafu, imam divan život i zadovoljna sam njime. Iskompleksirani umovi mi ne trebaju! Nekad ćovjek ne vidi koliko grešaka napravi samo jednim pogrešnim potezom. Zašto bi me okruživali ljudi koji misle negativno, ljudi koji ne znaju šta hoće od života, pa ja nisam mala djevojčica da ne znam razlikovati dobro i loše, zar meni u ovim godinama treba neozbiljno društvo, ljudi koji svaki dan smišljaju kako će napakostiti nekome, a ne kako zaboraviti na to nazovimo "glupiranje" i početi ozbiljno shvatati svoj život. Nije mi glavni cilj da me neko vidi u nekom kafiću, nije mi cilj da se opijam do iznemoglosti, nije mi cilj da druge iritiram svojim drskim ponašanjem, nije mi cilj biti nekulturna, sramota je ići na fakultet, a ne znati osnove kulture, a još veća sramota je ne znati se ponašati u društvu. Ne, meni to ne treba. Stoga od srca im želim sreću, ali što dalje od mene. Počevši od danas, polako ću se početi distancirati od takvih ljudi! Moj život je zabavan i nimalo dosadan, ali samo onda kad je pravo vrijeme i mjesto za to.

Besmisao, da sve je besmisao, ništa ti ne može poremetiti dan, kao onaj prokleti osjećaj smrtnika, taj nesretni osjećaj, taj osjećaj zvani tuga. Odakle se javlja, šta hoće, odakle mi i te suze, zbog čega i zbog koga padaju, za kim i za čim žale? A žale, žale za njim, a on, žali li on za njom? On, on suze nije pustio, on je se i ne sjeća, on ne zna ni njeno ime više. Nsrećnica, nadala se, dala najbolje od sebe, bolje nije znala, nije znala, a htjela je da nauči, htjela je da zna, htjela je da ga usreći, a nije mogla. Tužno, kakvih sve ljubavi ima, zaista tužno. Sad, sve je besmisao, baš kao i život! Nedostaje joj više nego bilo ko, više nego bilo šta, a kakve joj koristi od tog, kad nikad više neće imati njega? Plače, zašto plače, zar plačem može da riješi sve, zar plačem može da ga vrati? Molila ga je da je ne ostavlja samu, molila ga je da bude tu pored nje, molila ga je, preklinjala ga je dok se grčila u suzama od bola što ide, nije se osvrnuo, taj bezobrznik je ipak otišao. Nek ide, i nek se nikad više ne vrati, preživjela je tu krizu besmisla, naučila je lekciju, opekla se, ožiljak je ostao, ali on je na srcu, a na srcu ga niko neće vidit, niko neće znati, niko ne bi trebao da zna, a znati će samo ona i niko više!

Opet isto, i opet ista priča. Poludit ću, ni sama ne znam zašto, zašto se zamaram čovjekom koji me nije vrijedan? Kad bi našla odgovor opet bi i opet ko obično oči zatvorila, zatvorila bi ih i opet bi me gazio i opet bi me ponižavao, a ja bih to sve pravdala s jednom bolesnom riječju, da bolesnom riječju "ljubav". Pravdala bi se pred Bogom kako ga volim i kako je on dobar čovjek, a ustvari je "posran" , licemjer koji me koristi da zadovolji sebe, a pored sebe ima jednu glupaču koja je naivna da ne može naivnija, koju ucjenjuje s najgorim izgovorima, koju manipluiše, a ona, ma ona je posebna priča, ona je dobar čovjek koji pruža i znanom i neznanom čovjeku ljubav, a njoj, ma njoj baš niko ne pruža ljubav. Kao što bi narod rekao "djevojka za udaje", zrela žena, dobar čovjek, dobar student, znalac u svom poslu, a et` nema te "ljubavi", niti su joj je njeni kući ikad pružili, niti joj je ijedan muškarac utalio tu glad za ljubavlju. Nikad nije bila voljena žena nekom čovjeku, boji se samoće, boji se ostat sama, zato ga i trpi, trpi manltretiranje, trpi bolnu riječ, koja je boli više od udarca. Zbog čega, zbog koga, da li je taj čovjek vrijedan svih njenih suza? Nikad ne sudite ljudima, jer nikad ne znate kakva ih je nevolja, kakva ih je muka natjerala da se ponize, a ponizila se ona, da ponizila se od muke, od patnje od nesretnog života, za nju mogu da vam kažem da je bila najsretnija osoba koju sam znala, a sad, sad dane provodi plačući moleći Boga samo da joj da strpljenja, ona od Boga ne traži ništa drugo!

Ne znam šta se dešava sa mnom u zadnje vrijeme, stalno sam neraspolozena, placem, i ne zelim nikog da gledam. Bože, pa on me ostavio, moja duša, moj život, bebi moj je mene napustio, ostavio me. Ne mogu više, svaki sekund bez njega je kao pakao za mene, ne želim živjeti sama, želim da je on tu, želim da je vječno pored mene. Ali on me ne želi, on me ne voli više, on sad ima nekog drugog u životu, i nekog drugog želi, voli, nada mu se baš kao ja njemu. Poludit ću, ali ako je to jedini način da ga izbrišem iz srca, pa nek poludim, Bože molim te da ga zaboravim, Bože molim te da me ne boli ovoliko više, umrijet ću od ovog bola. Pa njemu sam dala sve, i dala bih mu opet, samo da je tu, zašto mi je ovako teško i prije su me ostavljali i ja sam ostavljala, varali su me i ja sam varala, volila sam i prije, ali ne ovako, ne ovako iskreno ko danas, ne ovako kako njega volim. Bože na sve sam spremna, nek samo kaže šta želi od mene i uradit ću. Ništa mi nije bitno i ništa mi nije sveto kao on, a davno me napustio, poželjela sam ga, puno sam ga poželila.

Za nju je vrijeme stalo onoga dana kad su se rastali, a za njega je tek počelo njegovo vrijeme. Nije mu rekla ništa na rastanku, sve je prešutila, poželjela mu je sreću i nestala. Svi su zaboravili ovo dvoje ljudi što su se nekad silno voljeli, i on je čak zaboravio, ali ona nije nikad. Volila ga je svakim danom sve više, ali to nikad nikome nije priznala, kada je umrla sama od tuge i bola, jer godinama nikog nije pustila u svoj život, tek tad su svi shvatili koliko ga je ta žena voljela, koliko je godinama patila, šutila i potajno se nadala. On se i oženio, žena mu je rodila djecu, bio je srećan, ona je patila, sve što je ikad htjela u životu, brak, djecu, ljubav, posao, bilo je s njim. Ništa osim posla nije imala, posla na kojem su joj svi zavidjeli, i svi su mislili da je sretna, a niko nije znao koliko je noći ta žena provela moleći Boga da joj se on vrati. Nije se vratio nikada, željela ga je, o samo koliko ga je željela. Od onog prokletog rastanka nije ga više ni vidjela. Život joj je dao sve, al joj je uzeo ljubav, ona je htjela samo priliku da ga zagrli, poljubi, zar je bilo toliko teško ispuniti joj tu jedinu želju. Želju zbog koje je odabrala samoću, jer je osjećala da ga vara, da gubi sve ako ikad iko zamjeni njegovo mjesto u njenom srcu. To mjesto nikad niko nije ni zamjenio, koliko ga je samo voljela. Sudbina se opako pogirala s njom, ostala ga je željna do kraja svog života. Onu ljubav koju je ona osjećala prema njemu nikad riječima nije mogla opisati, ali sjećam se da mi je jednom prilikom rekla; "Postojao je muškarac u mom života s kojim je tišina značila ljubav. I ta tišina mi je silno prijala, razumjeli smo se šuteći, njegovi zagrljaji su bili puni nježnosti i ljubavi, koliko smo se samo voljeli, Vrijeme nas je rastavilo, vrijeme u kojem nisam htjela da živim, a nije htio ni on. Razišli smo se bez ijedne riječi i nikad se nismo ni čuli, ni vidjeli od tad." Sam Bog zna koliko je htjela da se ostvari kao žena sa njim, htjela je dom, djecu, ljubav, i sve bi ostavila što je imala, samo da je mogla biti s njim, makar na jedan minut. Sad kad je nema, ni on još ne može da vjeruje, da ga ta žene nikad nije zaboravila, da ga je ta žena više od svog života voljela.

Živjela sam za ovaj dan, za dan kad ću napokon moći reći da te ne volim, a da me srce ne zaboli. Došao je i taj dan. Bože hvala ti zbog tog. Hvala ti, jer si me napokon pogledao, nakon dvije godine plakanja, ja napokon mogu izaći među ljude i reći svim srcem da te ne volim! Jer te ne voli, nekad sam htjela osvetu jer sam te voljela, danas ne želim ništa, neka vrijeme učini svoje, baš kao što je učinilo da te zaboravim!

"Sve smo mogli mi, da si samo htio ti biti nježan kao nekada. Nikoga nema u sivom gradu , ulice moje korake kradu i ja kao sjena sad lutam. U tvome srcu padaju kiše i sve se naše polako briše iz svijeta tog."

Evo ponovo me uhvatila depresija, došla je po svoje, jer neće me ona tek tako pustiti da živim. O Bože, da li će ikad prestati ova bol, pa boli me, boli. Ne znam kako da sebi pomognem, svega mi je dosta, da nestanem na par dana, pa da se vratim, ali ovdje se ne nestaje tako lahko. Bože, da li ovoj mojoj tugi ima kraja, ako ima kad će više da dođe taj kraj? Nestrpljiva sam, ne znam ko bi da je u mojoj koži bio strpljiv. I mrzim taj prokleti d-mol, ma morao je on da dođe po svoje!

Rekla mi je jednom prilikom, ne tako davno; "Postojao je jednom jedan muškarac u mom životu, koji me razumio u svemu, muškarac koji me volio samo zbog mene, muškarac koji je znao razumjeti moje ćutanje, muškarac s kojim bi mi prijala tišina i sve bi rekli jedno drugome tom tišinom. Bila je to ljubav za pamćenje, ljubav kakvu nikad više poslije njega nisam pronašla, a htjela sam. Nažalost vrijeme je učinilo svoje, On je zaboravio sve naše ludosti, ali ja nisam, ja ih se rado sjetim i čini mi se, sjećat ću se do kraja svog života."

Odustajem, ne vrijedi, nisi čovjek za mene, umorila sam se od čekanja mrvica tvoje ljubavi. Koliko sam suza prolila to sam Bog zna, ponizila sam sebe, al žena je opasna kad zavoli, ona tad zaboravi koliko vrijedi i sve radi da je onaj kojeg voli, naprosto obožava. A kad ni to ne postigne, ponižava sebe, moli, pati, sve samo da taj "neko" shvati da ga ona voli. Nažalost život piše tužne stranice romana, moje su pretužane, a nisam htjela pisati o svojoj boli na ovom blogu. Ali tuga nekad porazi i najjače, nekad boli i ništa nas ne može izlječiti, a kažu vrijeme učini svoje. Bože ne treba mi ništa sve imam, molim te samo mi podari strpljenja i razumjevanja, za sve ono što me čeka do kraja ove godine. Moja tuga je samo moja, moja bol je samo moja, moja nesreća je samo moja. I tako dva puta za redom, u dvije duge veze, dva momka koje sam voljela više nego sebe, te dvije osobe mi unište moj mali svemir, zar su me morali varati, zar su morali biti toliki kreteni, jer to jesu, da te budalom prave mjesecima, jedna je trajala dvije godine, jedna godinu dana, i u te dvije veze, od svake sam se nadala nečemu, mislila sam to je to, mislila sam vole me, volim i ja njih. Ali mašta je čudo, nada je patnja, nada te ubija svaki dan, a ti se svaki dan nadaš više nego jučer. A zbog čega, jesam to zaslužila, jesam zaslužila sam, možda sam nekad nekog nesvjesno povrijedila, ali kud baš ti poslije njega? Za jednog sam se mislila i udat, već sam imena djeci smislila, vidila nas zajedno, kad ono on ima "neku" ima pola godine, za ovog zadnjeg, e njemu sam najviše sebe dala, mjenjala se radi njeg, ma da je rekao cijeli svijet bi mu pod noge stavila, volila ga više nego sestru rođenu, kad on prođe s drugom curom kraj mene prije tri mjeseca, još mi u oči laže prijateljica. Da se bira najgluplja osoba u vezi ja bih bila, bi sigurno. A čime sam zaslužila da me i ti tako zajebeš, zar ti nisam dokazala svoju ljubav, ili ti je bilo malo? Al evo ja neću ni jednom da se svetim, mržnja zaslijepi ljude, pa ne vide stvarnost od nje, ja ću da se povučem, pošteno, ljudski. A vi me pošteno i ljudski ismijavajte, nije sramota voljeti i ja se ne stidim, jer sam Vas ja voljela, ko zna hoće li ijedna ikad više poslije mene.