Nije to, to:/
Opet isto, i opet ista priča. Poludit ću, ni sama ne znam zašto, zašto se zamaram čovjekom koji me nije vrijedan? Kad bi našla odgovor opet bi i opet ko obično oči zatvorila, zatvorila bi ih i opet bi me gazio i opet bi me ponižavao, a ja bih to sve pravdala s jednom bolesnom riječju, da bolesnom riječju "ljubav". Pravdala bi se pred Bogom kako ga volim i kako je on dobar čovjek, a ustvari je "posran" , licemjer koji me koristi da zadovolji sebe, a pored sebe ima jednu glupaču koja je naivna da ne može naivnija, koju ucjenjuje s najgorim izgovorima, koju manipluiše, a ona, ma ona je posebna priča, ona je dobar čovjek koji pruža i znanom i neznanom čovjeku ljubav, a njoj, ma njoj baš niko ne pruža ljubav. Kao što bi narod rekao "djevojka za udaje", zrela žena, dobar čovjek, dobar student, znalac u svom poslu, a et` nema te "ljubavi", niti su joj je njeni kući ikad pružili, niti joj je ijedan muškarac utalio tu glad za ljubavlju. Nikad nije bila voljena žena nekom čovjeku, boji se samoće, boji se ostat sama, zato ga i trpi, trpi manltretiranje, trpi bolnu riječ, koja je boli više od udarca. Zbog čega, zbog koga, da li je taj čovjek vrijedan svih njenih suza? Nikad ne sudite ljudima, jer nikad ne znate kakva ih je nevolja, kakva ih je muka natjerala da se ponize, a ponizila se ona, da ponizila se od muke, od patnje od nesretnog života, za nju mogu da vam kažem da je bila najsretnija osoba koju sam znala, a sad, sad dane provodi plačući moleći Boga samo da joj da strpljenja, ona od Boga ne traži ništa drugo!
