SVE JE BESMISAO, BAŠ KAO I ŽIVOT!
Besmisao, da sve je besmisao, ništa ti ne može poremetiti dan, kao onaj prokleti osjećaj smrtnika, taj nesretni osjećaj, taj osjećaj zvani tuga. Odakle se javlja, šta hoće, odakle mi i te suze, zbog čega i zbog koga padaju, za kim i za čim žale? A žale, žale za njim, a on, žali li on za njom? On, on suze nije pustio, on je se i ne sjeća, on ne zna ni njeno ime više. Nsrećnica, nadala se, dala najbolje od sebe, bolje nije znala, nije znala, a htjela je da nauči, htjela je da zna, htjela je da ga usreći, a nije mogla. Tužno, kakvih sve ljubavi ima, zaista tužno. Sad, sve je besmisao, baš kao i život! Nedostaje joj više nego bilo ko, više nego bilo šta, a kakve joj koristi od tog, kad nikad više neće imati njega? Plače, zašto plače, zar plačem može da riješi sve, zar plačem može da ga vrati? Molila ga je da je ne ostavlja samu, molila ga je da bude tu pored nje, molila ga je, preklinjala ga je dok se grčila u suzama od bola što ide, nije se osvrnuo, taj bezobrznik je ipak otišao. Nek ide, i nek se nikad više ne vrati, preživjela je tu krizu besmisla, naučila je lekciju, opekla se, ožiljak je ostao, ali on je na srcu, a na srcu ga niko neće vidit, niko neće znati, niko ne bi trebao da zna, a znati će samo ona i niko više!
